
Danas sam
ubrao jedan maslačak
i poželeo da
ga donesem tebi,
da ga u
svoju knjigu staviš
dok ne
posivi kao tuga u meni.
Pa nekad kad
ga slučajno sretneš
u miru dok
listaš tuđe muke,
da ti se
raspadnut na ruke spusti,
raspadnut
kao moj život što je...
I bez
sećanja sa stegnutim licem
baciš ga
kroz prozor neka leti,
dohvati nebo
i sestre svoje
i bude
poslednji moj dodir tebi.
Нема коментара:
Постави коментар