Uzdasi oštri, kratki, mračni,
svetlost je naše sve ruže tkala.
Mi, još deca, pod suncem smo rasli
dok nas je kiša od svetlosti prala.
Još uvek je sunce isto tamo gore,
samo prži jače trave i svo bilje.
Pogledaj! I nebo dobilo je bore
koje još nas prima u svoje okrilje.
Otvori se sama, oh, presveta tajno,
osećaji plitki razdiru mi dušu.
Davno je već prošlo ono vreme bajno,
sad dolazi tuga koja nosi sušu.
Otvoreno nebo poziva u spas,
ali sunce neda da se tamo vinem,
ne mogu da slušam više ovaj glas,
prokleta nek' su mora i visine!
Izvini svete, i majko izvini,
čelična se boja još o mene satre,
ne mogu da živim na strmoj visini,
ne mogu ja - voda, ne mogu bez vatre.
Нема коментара:
Постави коментар