Našao sam te
u očima prolećno zelenim,
u iskrama
što krase grad umesto zvezda.
Nisam znao
neg’ da se dam srcem celim,
opet ću, kud
puklo... jer drukčije ne znam.
Uvek mi se
laž činila lepa iz tvojih usta...
Prokleta da
su! Sad mi reč gorčinom mre.
Noć je
spokojna i umesto tebe magla gusta
zatvara mi
oči da zaboravim te.
Neodoljivo
mi sveto je da te uvek slavim
kao pobedu u
borbi sa samim sobom,
dok glumim
tako dobro i srećan se pravim
da ne boli
me ništa u vezi sa tobom.
Preboleću te
s očima prolećno zelenim,
zaboraviti
tugu što donela je svoje,
sa suncem u
očima, uzdasima vrelim
sagoreće i sve
što ostalo je tvoje.
Нема коментара:
Постави коментар