Loše
izgledaš posle mene...
Više ni ne
znam da li sam
bolje
upropastio ja tebe
ili ti mene...
Oboje smo se
sputali i od svega
napravili
ništavilo,
od ljubavi
stvorili prazninu,
a od nadanja
bespuće.
Vreme treba
da se isprave greške...
Ja tvoje
neću znati ispraviti,
kao ni ti
moje...
Valjda smo
bili potrebni jedno drugom
da se
poništimo kao ovakvi
i krenemo
ispočetka...
uz
neprestano preispitivanje
i traženje
sebe i svog...
Malo smo,
čini mi se i žalosni jedno drugom...
isto koliko
smo i dragi.
Možda smo se
i omrzli...
A možda
jednako ćutimo u nekom uglu
onom drugom
zahvalni...
Shvatićemo...
ili nećemo... potpuno je nebitno.
Radoznao sam
samo da li ćemo imati snage
jedno drugom
pogledati u oči nakon vremena...
Nakon svega...
potpuno oglupeli...
sagoreni od
sećanja, istine, bola i straha...
a ima od
svega po malo, priznali to ili ne.
Samo sam
siguran da ravnodušni nećemo
moći nikad
spojiti poglede...
Uvek će
jedno vući u propast drugo...
i sećati na
lepo... i ružno,
na uspeh i
pad...
Probuditi
početak i prozreti kraj...
Pitati se
šta i koliko smo mogli...
Zašto
nismo...
I napokon
pomiriti se sa tim
da bolje je
ovako...
Bolje... dok
se ne prepustimo ponovo
glupi i
naivni kao što jesmo...
Nekada...
Uz novu
nadu... novo očekivanje...
Kao deca.
Zaista... i
bili smo kao deca
koja ne
znaju sačuvati i spoznati
ni granice
ni važnosti...
Već samo se
prepustiti slučaju
i okolnostima... koje su, ako ne uvek,
ovaj put
bile surove prema nama.
I sutra će
ako im dozvolimo...
Нема коментара:
Постави коментар