Već predugo usamljen i s tobom i bez
tebe,
i tek tol’ko udaljen da te ne
proklinjem.
Lako mi je, slutim, odreći se sebe
dok kroz stihove te neretko
pominjem.
Pomeri se barem, da pored tebe mogu
da kad zalud stanem da posmatram
nebo
neku zvezdu drugu da dohvatim s nogu
i dotaknem dugu okupanu srebrom.
Od svake kapi kiše stvoren sam da
planem
i da zamirišem na žar međ’ nas
dvoje.
Ako pamtiš me još, pusti me da
stanem
pored tebe, loš… i dam ti sve svoje.
Нема коментара:
Постави коментар