Postaću sebi sam iskonski bol,
prevrćući snove i tebe u njima,
još na čelu prepoznaće se znoj
uraganskih noći posrnulih plima.
Ne, ne podnosim da stenom koračam
i da hladan kamen hladnoćom mi preti;
ako jednom odem više se ne vraćam...
Lakše je daleko, kroz maglu te sresti.
I ove se noći kruni nebo gradom
dok hvatam u snove svaki delić neba...
Voleću te sutra, k’o i juče kradom,
kad lud sam za tobom, tako mi i
treba...
Нема коментара:
Постави коментар