Proleće me je konačno obasjalo. Sedim na pocepanom sedištu „sedmice“ i posmatram. Gore. Dole. Pogled mi luta u nadi da će nam se pogledi sresti.
Prvi sunčani dan nakon, kako mi se čini, najduže, najhladnije zime u mom ne tako dugom životu... ne tako srećnom. Tek po koja zgrada uspeva da zakloni sunce i da me brzinom munje vrati samo par dana u nazad, u snežnu idilu i tmurna jutra.
Umor me je već stizao. Pokušavam da smognem snage da ustanem, izađem iz autobusa i udahnem malo svežeg, mlakog vazduha, a vozio bih se ceo dan.
Kiša je kao počinjala, pa prestajala da pada. Sunce je isto tako sijalo pokušavajući da zavara zimu. Tlo se sušilo brže nego što koračam. A vetar, vetar je čarlijao kao iz dosade, lagano.
Voleo sam da me ljubav razočara, ponizi, rastuži... Jedino sam tako mogao biti živ, svestan da postojim... da me neko voli! Kao takav retko sam bio žrtva te nehumane najsvetlije sreće ovog sveta. Kao takav nisam mogao dozvoliti sebi neku veliku sreću. Ona je prolazna. Nisam mogao dozvoliti sebi ni mir, blagostanje. Ono se može poremetiti, i izbaciti me iz koloseka, rastrzati me za vjek vjekova. Sebi sam hteo dozvoliti samo to da volim, volim do neizmoglosti i da zatim o tom ćutim. Hranim svoju dušu, vedrim svoje srce, i pijem svoju krv... Tek tako.
Нема коментара:
Постави коментар