Rasporiću rukama sve ožiljke
i pogledom te uputiti u nedođije,
tamo gde odlaze nezrele lutalice,
potekle od mene i mnome napojene.
Ne bledi ni sećanje ni bol ni kap
svake tuge popijene kroz mene,
samo navika postane lakša
kad se s njom trezan sretnem.
Nedorečen putem novih pobeda,
poslednjim satom nebitnog mi dana
obigravam siguran da i sam sam
nebitan…
Nebitan razlog jačega slama.
Prezirem igru svih pokušaja
i svoju pognutu glavu kad klečim
i rastajem se od svih pobuda...
Tišina ne zna za pogrešne reči.
Нема коментара:
Постави коментар